Digitalni euro u 2026.: Kako će funkcionirati izvanmrežna plaćanja i po čemu će se razlikovati od bankovnih depozita?

Digitalni euro mogao bi promijeniti način na koji Europljani plaćaju svakodnevne kupnje, osobito kada internetska veza nije dostupna. Za razliku od novca na običnom bankovnom računu, izdavale bi ga Europska središnja banka i nacionalne središnje banke, čime bi građanima bio omogućen pristup javnom novcu u elektroničkom obliku. Međutim, digitalni euro još nije dostupan potrošačima u 2026. godini. Europske institucije i dalje dovršavaju pravni okvir, dok Eurosustav priprema tehnička testiranja uoči mogućeg uvođenja od 2029. godine. Razumijevanje predloženog sustava važno je jer otvara praktična pitanja o plaćanju bez internetske veze, financijskoj privatnosti, sigurnosti transakcija i odnosu između novca središnje banke i depozita u poslovnim bankama.

Što je digitalni euro i što se događa u 2026. godini?

Digitalni euro predložena je digitalna valuta središnje banke, poznata pod kraticom CBDC, namijenjena svakodnevnim plaćanjima diljem europodručja. Imao bi istu novčanu vrijednost kao postojeći euro, što znači da bi jedan digitalni euro uvijek vrijedio jednako kao jedan euro u gotovini ili na bankovnom računu. Potrošači bi ga mogli upotrebljavati za plaćanje u trgovinama, kupnju proizvoda putem interneta ili prijenos novca drugoj osobi. Za razliku od kriptovaluta, njegova vrijednost ne bi oscilirala u odnosu na euro. Također bi se razlikovao od stabilnih kriptovaluta jer bi ga izdavao Eurosustav, a ne privatna tvrtka. Cilj je ponuditi digitalni ekvivalent javnog novca bez ukidanja novčanica, kovanica ili postojećih načina plaćanja.

Projekt je tijekom 2026. dosegnuo važnu fazu, iako njegovo uvođenje i dalje ovisi o ispunjavanju određenih uvjeta. Vijeće Europske unije usvojilo je svoje pregovaračko stajalište u prosincu 2025., a Odbor za ekonomsku i monetarnu politiku Europskog parlamenta odobrio je svoje stajalište u lipnju 2026. Ti su događaji unaprijedili pregovore o privatnosti, pristupu plaćanjima, ograničenjima iznosa i odgovornostima financijskih institucija. Istodobno je Europska središnja banka nastavila pripreme za praktična testiranja. Očekuje se da će njezin pilot-program ući u operativnu fazu tijekom druge polovice 2027., pri čemu će u početku sudjelovati odabrani sudionici, a ne šira javnost. ESB još nije donio konačnu odluku o izdavanju valute, a 2029. ostaje mogući početak uvođenja, a ne zajamčeni datum.

Za potrošače bi upotreba digitalnog eura trebala biti jednostavna i poznata. Osoba bi mogla pristupiti digitalnom novčaniku putem svoje banke ili drugog ovlaštenog pružatelja platnih usluga, nadopuniti ga novcem s postojećeg računa i plaćati mobilnim telefonom ili drugim podržanim uređajem. Osnovne platne usluge trebale bi biti besplatne za fizičke osobe, dok bi trgovci primali plaćanja prema pravilima utvrđenima regulatornim okvirom. Najvažnija razlika nalazila bi se u samoj prirodi transakcije: umjesto prijenosa potraživanja prema poslovnoj banci, korisnik bi prenosio novac središnje banke. Ta je razlika osobito važna kada se razmatraju financijska sigurnost, uloga banaka i mogućnost nastavka plaćanja tijekom prekida komunikacijskih mreža.

Zašto Europa razvija novi oblik novca?

Europski potrošači sve češće upotrebljavaju kartice, mobilne novčanike i internetsko bankarstvo, ali većina elektroničkih plaćanja uključuje novac koji izdaju poslovne banke i usluge kojima upravljaju privatne tvrtke. Gotovina ostaje glavni oblik novca središnje banke koji je izravno dostupan javnosti, ali njome nije moguće obavljati uobičajene internetske kupnje. Digitalni euro namijenjen je rješavanju tog nedostatka. Omogućio bi očuvanje pristupa javnom novcu dok se navike plaćanja mijenjaju, bez potrebe da građani napuste postojeće financijske usluge. Europska središnja banka također smatra projekt važnim za otpornost europskog platnog sustava, osobito kada prekogranične transakcije ovise o relativno malom broju međunarodnih pružatelja usluga.

Drugi je cilj učiniti plaćanja ujednačenijima među državama koje upotrebljavaju euro. Potrošač koji putuje između Francuske, Njemačke, Italije i Španjolske u idealnom bi slučaju mogao upotrebljavati isti digitalni novčanik bez promjene načina plaćanja. Predložena pravila predviđaju široko prihvaćanje digitalnog eura među trgovcima, iako se o iznimkama i pojedinostima provedbe još pregovara. Takav bi sustav mogao olakšati manja prekogranična plaćanja i omogućiti poduzećima dodatni način prihvaćanja elektroničkog novca. Ipak, stvarne koristi ovisile bi o praktičnim pitanjima, uključujući pristupačnost, kompatibilnost platnih terminala, troškove za trgovce i jednostavnost upotrebe u usporedbi s karticama i aplikacijama koje građani već koriste.

Financijska uključenost također je dio prijedloga. Osobe bez klasičnih bankovnih računa, uključujući dio starijih građana i ljudi s ograničenim pristupom financijskim uslugama, ne bi smjele biti automatski isključene. Predložena rješenja predviđaju pristup putem ovlaštenih posrednika i, u određenim okolnostima, nadležnih javnih tijela. Alternativni uređaji za plaćanje mogli bi pomoći osobama koje ne mogu ili ne žele upotrebljavati pametne telefone. Međutim, sama dostupnost ne bi jamčila pristupačnost: i dalje bi bile potrebne jasne upute, odgovarajući postupci identifikacije i pouzdana korisnička podrška. Uspješan digitalni euro zato bi morao biti prilagođen ljudima s različitim razinama tehničkog znanja, umjesto da postane još jedna mogućnost plaćanja koju uglavnom koriste osobe već naviknute na mobilno bankarstvo.

Kako će funkcionirati izvanmrežna plaćanja digitalnim eurom?

Izvanmrežna funkcionalnost jedna je od najvažnijih posebnosti predloženog digitalnog eura. Prema rješenju koje je predstavila Europska komisija, potrošači bi mogli pohraniti ograničenu količinu digitalnog novca lokalno na kompatibilnom uređaju i prenijeti ga drugoj osobi u neposrednoj blizini bez aktivne internetske veze. Umjesto povezivanja s bankovnim poslužiteljima radi odobravanja svake kupnje, dva bi uređaja izravno komunicirala i potvrđivala prijenos. To bi nekome moglo omogućiti plaćanje namirnica, kupnju karte za vlak ili slanje manjeg iznosa prijatelju kada je mobilni signal slab. Takav pristup podsjeća na razmjenu novčanica jer bi se plaćanje odvijalo izravno između platitelja i primatelja, bez potrebe za trenutačnim povezivanjem s udaljenom bankovnom uslugom.

Zamislimo kupnju proizvoda vrijednog 12 eura na lokalnoj tržnici na kojoj je mobilna mreža prestala raditi. Ako obje strane imaju kompatibilne uređaje i kupac već raspolaže dovoljnim iznosom izvanmrežno pohranjenih digitalnih eura, plaćanje bi se moglo obaviti približavanjem uređaja i potvrdom transakcije. Dostupni izvanmrežni saldo kupca smanjio bi se, dok bi se saldo prodavatelja povećao. Nijedna osoba ne bi morala čekati internetsku autorizaciju kartičnog plaćanja. Međutim, riječ je o ilustraciji predložene usluge, a ne o mogućnosti koja je trenutačno dostupna kupcima. Njezina buduća pouzdanost ovisila bi o odobrenom tehničkom rješenju, podržanoj opremi i zaštitnim mjerama koje sprječavaju višestruko trošenje istih digitalnih sredstava.

Izvanmrežna upotreba imala bi i važna ograničenja. Digitalni novčanik trebalo bi napuniti prije gubitka internetske veze jer bi dodavanje ili povlačenje digitalnih eura u pravilu zahtijevalo pristup internetu. Plaćanja bi uglavnom zahtijevala fizičku blizinu platitelja i primatelja, pa izvanmrežna funkcionalnost ne bi zamijenila udaljene internetske prijenose. Transakcije i pohranjeni iznosi također bi mogli podlijegati zasebnim ograničenjima radi upravljanja rizicima financijskog kriminala i sigurnosnim prijetnjama. Važno je razlikovati prekid internetske veze od potpunog nestanka električne energije: kompatibilni uređaji i dalje trebaju imati dovoljno energije za rad. Zbog toga bi izvanmrežni digitalni euro mogao biti koristan dodatni način plaćanja tijekom određenih poremećaja, ali ne bi učinio gotovinu, kartice ili druge mogućnosti nepotrebnima.

Privatnost, sigurnost i rizici gubitka izvanmrežnog novčanika

Privatnost je jedno od ključnih obilježja predloženog izvanmrežnog sustava. Prema rješenju Europske komisije, pojedinosti izvanmrežnog plaćanja bile bi poznate platitelju i primatelju, umjesto da se rutinski otkrivaju njihovim pružateljima platnih usluga ili Europskoj središnjoj banci. Time bi se osigurala veća privatnost transakcija nego kod mnogih uobičajenih elektroničkih plaćanja. Internetska plaćanja digitalnim eurom funkcionirala bi drukčije jer bi ovlašteni posrednici morali obrađivati određene podatke radi upravljanja računima, sprječavanja prijevara i poštovanja financijskih propisa. ESB namjerava osigurati da Eurosustav ne može izravno identificirati pojedince na temelju njihovih podataka o plaćanju. Ipak, pravila privatnosti morat će se procjenjivati prema konačnom zakonodavstvu i tehničkim mjerama uvedenima prije početka upotrebe.

Sigurnost predstavlja poseban izazov kada se transakcije odvijaju bez povezivanja sa središnjom uslugom. Sustav mora potvrditi autentičnost sredstava, spriječiti njihovo dvostruko trošenje i zaštititi uređaje od neovlaštenog pristupa. Ti bi zahtjevi mogli uključivati sigurnosne komponente uređaja i posebne zaštitne mehanizme unutar aplikacija za plaćanje, iako konačno korisničko iskustvo još nije definirano. Korisnici bi i dalje morali štititi svoje uređaje odgovarajućim sigurnosnim mjerama, poput zaključavanja zaslona i provjere identiteta. Trgovcima bi također bila potrebna kompatibilna oprema i jasni postupci za rješavanje neuspjelih transakcija. Izvanmrežna plaćanja mogu smanjiti ovisnost o dostupnosti mreže, ali donose drukčije operativne rizike koje treba riješiti testiranjem i preciznim određivanjem odgovornosti.

Gubitak uređaja na kojem su pohranjeni izvanmrežni digitalni euri mogao bi biti složeniji problem od gubitka obične bankovne kartice. Kada osoba izgubi bankovnu karticu, u pravilu može prijaviti gubitak, blokirati buduće transakcije i nastaviti pristupati novcu na povezanom bankovnom računu. Izvanmrežni digitalni novac zamišljen je tako da se ponaša sličnije lokalno pohranjenoj gotovini, što bi moglo otežati povrat sredstava ako se uređaj izgubi, bude ukraden ili oštećen. Odbor za ekonomsku i monetarnu politiku Europskog parlamenta istaknuo je to pitanje u svojem stajalištu iz lipnja 2026., smatrajući gubitak izvanmrežnih sredstava mogućom posljedicom gubitka uređaja. Konačne mjere zaštite potrošača i postupci povrata novca ovise o usvojenim pravilima. Dok se ona ne potvrde, korisnici ne bi trebali pretpostavljati da će izvanmrežna sredstva imati jednaku zaštitu od gubitka kao obični bankovni depoziti.

Digitalni euro i bankovni depoziti: Što bi se zapravo promijenilo?

Temeljna razlika odnosi se na to tko duguje novac njegovu vlasniku. Stanje na uobičajenom tekućem ili štednom računu predstavlja potraživanje prema poslovnoj banci koja vodi taj račun. Banke koriste depozite kao dio svojih širih financijskih aktivnosti, uključujući kreditiranje, pritom poslujući pod bonitetnim propisima i nadzorom. Digitalni euro, nasuprot tome, predstavljao bi izravnu obvezu Eurosustava, slično kao novčanice i kovanice eura. To znači da njegova vrijednost ne bi ovisila o solventnosti određene poslovne banke. Međutim, potrošači bi digitalne eure u pravilu dobivali i njima upravljali putem reguliranih posrednika, pa bi praktično iskustvo moglo nalikovati postojećem mobilnom bankarstvu unatoč drukčijoj pravnoj prirodi novca.

Bankovni depoziti obuhvaćeni su uspostavljenim sustavom financijske zaštite. Unutar Europske unije prihvatljivi depoziti u pravilu su zaštićeni do 100.000 eura po deponentu po banci putem nacionalnih sustava osiguranja depozita. Ti sustavi pomažu zaštititi deponente ako banka koja sudjeluje u sustavu propadne, uz primjenu odgovarajućih uvjeta. Digitalnom euru ne bi bila potrebna ista vrsta osiguranja depozita jer bi se izdavao kao novac središnje banke, a ne kao depozit poslovne banke. To ipak ne znači da bi svaki mogući gubitak bio pokriven: operativne pogreške, prijevare i nestanak lokalno pohranjenih izvanmrežnih sredstava otvaraju zasebna pitanja. Potrošači bi zato trebali razlikovati kreditni rizik povezan s institucijom koja čuva njihov novac od praktičnih rizika povezanih s obavljanjem plaćanja.

Kamate i ograničenja držanja sredstava predstavljali bi još jednu važnu razliku. Poslovne banke mogu isplaćivati kamate na štedne račune i određene depozite, ovisno o svojim uvjetima i gospodarskim okolnostima. Predloženi digitalni euro ne bi donosio kamatu, čime bi prvenstveno služio kao sredstvo plaćanja, a ne kao štedni proizvod. Postojala bi i ograničenja iznosa koji pojedinci mogu držati, djelomično kako bi se obeshrabrili veliki prijenosi novca iz poslovnih banaka. Do studenoga 2026. nije utvrđeno konačno jedinstveno ograničenje za sve potrošače. Precizna pravila i dalje ovise o zakonodavnom postupku i naknadnim odlukama. Za svakodnevne korisnike to znači da bi bankovni računi nastavili služiti svrhama koje digitalni novčanik nije namijenjen zamijeniti, uključujući ostvarivanje kamata, upravljanje većim iznosima i pristup kreditnim proizvodima.

Kako bi digitalni euro mogao utjecati na svakodnevno bankarstvo i poslovanje?

Većina ljudi vjerojatno bi nastavila upotrebljavati postojeće bankovne račune zajedno s digitalnim novčanikom za eure. Predloženi sustav uključuje mehanizme koji omogućuju povezivanje plaćanja sa sredstvima u poslovnim bankama, čime bi se mogla smanjiti potreba za držanjem većeg iznosa u digitalnim eurima. Primjerice, odgovarajuće plaćanje moglo bi se izvršiti novcem s povezanog bankovnog računa kada stanje digitalnog novčanika nije dovoljno, ovisno o konačnim pravilima i dostupnosti usluge. To bi digitalni euro učinilo praktičnijim za redovite kupnje, uz istodobno zadržavanje ograničenja iznosa. Ipak, potrošači bi morali razumjeti kada se sredstva prenose iz bankovnog depozita u novac središnje banke, osobito pri upotrebi izvanmrežnih plaćanja koja zahtijevaju prethodnu nadoplatu.

Poslovne banke suočile bi se i s prilikama i s izazovima. Očekuje se da će imati važnu ulogu u distribuciji digitalnih eura, održavanju odnosa s klijentima i pružanju platnih usluga. Istodobno bi prijenos depozita u novac središnje banke mogao smanjiti sredstva dostupna pojedinim bankama, osobito tijekom razdoblja financijske nesigurnosti. Ograničenja držanja digitalnih eura i izostanak kamata namijenjeni su smanjenju tog rizika. Poduzeća bi mogla dobiti još jedan široko prihvaćen način plaćanja, potencijalno uz ujednačenije uvjete diljem europodručja. Međutim, trgovci bi se i dalje mogli suočiti s troškovima integracije, zahtjevima za opremu i naknadama za usluge, ovisno o konačnom regulatornom okviru. Utjecaj bi se stoga razlikovao između velikih maloprodajnih lanaca, manjih trgovina i financijskih institucija.

Digitalni euro najbolje je razumjeti kao dodatni oblik novca namijenjen plaćanjima, a ne kao zamjenu za štedne račune ili fizičku gotovinu. Njegova predložena izvanmrežna funkcionalnost mogla bi povećati otpornost elektroničkih transakcija, dok bi ga izdavanje od strane središnje banke razlikovalo od uobičajenih depozita u poslovnim bankama. Ipak, tijekom 2026. ostaju neriješena važna pitanja, uključujući konačne zakonske odredbe, ograničenja iznosa za potrošače, kompatibilnost uređaja i odgovornost za određene gubitke pri izvanmrežnim plaćanjima. Sljedeći važni pomaci očekuju se kroz zakonodavni postupak Europske unije i planirane pilot-aktivnosti Eurosustava. Dok se ne donese službena odluka o izdavanju, potrošači ne mogu otvoriti pravi digitalni novčanik za opću upotrebu digitalnog eura, a svakoj usluzi koja tvrdi da nudi već službeno uvedeni digitalni euro treba pristupiti s oprezom.